Postoje stvari koje su svima poznate, koje se uzimaju zdravo za gotovo i koje već pjevaju i vrapci na grani. To su one stvari na koje, kada ih netko spomene, odmahujemo rukom i kažemo znamo, znamo. I doista ih znamo. Postoji samo jedan mali problem – ne pridržavamo ih se! A onda se još k tome i čudimo kako nam ne ide i kako su se svi urotili protiv nas. Pritom ne vidimo da sami ispod sebe kopamo rupu (i to bagerom!), grizemo ruku koja nas hrani i polako, ali sigurno, srljamo u propast.

 

U poslu, nažalost, ne postoji sutra ću, idući put ću bolje i nije to toliko važno. Jer, sve je važno i sve se računa. Sve što radimo niz je sitnica od kojih se sastoji jedna velika slika kakvu ostavljamo o sebi. Koje su to onda sitnice što život znače, a koje svaki dan nesvjesno ignoriramo i zanemarujemo?

 

 

Životopis

 

Tisuću milja dugo putovanje mora započeti jednim jedinim korakom.
Lao Tzu

 

 

Krenimo od samog početka. Pronađete posao iz snova i pošaljete životopis. A onda uopće ne dobijete odgovor. Zašto?

 

• Životopis je vizualno neprihvatljivog formata. Životopis nije ni Biblija ni podsjetnik – ne smije biti ni predugačak ni prekratak. To je adut koji vas na prvi pogled dovodi do razgovora za posao.

 

• Prepun je pravopisnih pogrešaka. *Naravno, životopis ne smije bit sam oku ugodan jer – vjerovali il ne – budući poslodavci ipak žele imat zaposlenike koji zmaju pisat*.

 

 

• Navedene stvari nemaju veze s traženim mjestom zaposlenja. Što poslodavce briga jeste li ikada sudjelovali u projektu spašavanja kitova ako se natječete za posao računovođe? Da biste dobili posao, ne treba Vam svako prijašnje iskustvo, samo ono relevantno.

 

 

• Podaci su neorganizirani. A čitava priča kreće od toga koju ste osnovnu školu pohađali i koliko ste godina slušali neki strani jezik kojim se govorilo u vašem mjestu jer živite blizu granice. Poslodavci nemaju vremena za priču vašeg života, njih prvenstveno zanima vaša krajnja izobrazba i kvalifikacije.

 

 

• U životopisu se nalaze informacije bez glave i repa. Rečenice koje nemaju strukture, natuknice bez imalo logičnog ili kronološkog slijeda, riječi koje su potpuno neprikladne za određeni posao… Životopis jest vaš, ali morate znati kome ga šaljete.

 

 

 

 

 

Telefoniranje

 

I najveća se planina može prevaliti korak po korak.
John Wanamaker

 

 

Svakim se danom služimo telefonom i uvjereni smo kako smo izvrsni u toj vrsti komunikacije. Međutim, nerijetko nam se omaknu sljedeće greške.

 

• Ne predstavljamo se pravilno. Ili uopće. Na telefon se javljamo s da, molim i halo, a kada nekoga nazovemo, razgovor započinjemo s recite Vi meni… I sami znate da volite znati s kime razgovarate. Dakle, predstavite se prije no što kažete što želite.

 

• Razgovaramo dok radimo nešto drugo. Odgovaramo na elektroničku poštu, pretražujemo internet, zalijevamo cvijeće, odgovaramo na poruke, listamo časopis, gledamo kroz prozor, šećemo gradom, sjedimo u kafiću, kopamo po ladicama…

 

 

• Nismo spremni za razmjenu podataka. Nemamo podatke koji su nam potrebni kao što su broj narudžbe, ugovora, telefona, IBAN i sl., kao ni papir i olovku da zapišemo važne informacije.

 

 

• Ne provjeravamo dobivene podatke. Netko nam ostavi svoje podatke, mi ih zapišemo i to je to. Međutim, vrlo često to nije to i zapisani podaci nisu dobro zapisani. Uvijek provjeravajte što zapisujete na način da sami ponovno pročitate ono što ste zapisali.

 

 

• Odgađamo pozive (unedogled). Nisu nam svi pozivi ugodni pa nam je lakše odgoditi ih za vrijeme kada ćemo biti spremni(ji). No, kako vrijeme prolazi, tako nam se sve manje razgovara i na kraju cijela stvar izmakne kontroli. Sugovornici postanu nervozni i naposljetku dođe do sukoba. A sve se moglo vrlo lako riješiti.

 

 

 

 

 

Poslovno dopisivanje

 

Svaka promjena započinje malim korakom.
Ron Stolero

 

 

Za uspješno i sigurno poslovanje uvijek je dobro za svaki slučaj imati pismene tragove svih dogovora, rasprava, ponuda i sl. No, je li puka razmjena informacija dovoljna? Odgovor se nameće sam po sebi, a ipak nam iz nekog razloga elektronička pošta, kojoj je glavni cilj olakšavanje posla, zadaje tešku glavobolju.

 

• Dolazni pretinac nam je pretrpan. Nismo organizirani, ne provjeravamo sve pristigle poruke i ne možemo razlučiti koje su stvari hitne, a koje nisu.

 

• Ne poštujemo uvrijeđene i prihvaćene modele poslovnog dopisivanja. Šaljemo poslovna pisma bez uvodnog pozdrava, zanemarujemo pravopis jer on trenutno nije bitan i jer drugu stranu ne zanima je li nešto pravilno napisano, na kraju koristimo neprikladne odzdrave, a nerijetko ne ostavljamo kontakt koji je potreban.

 

 

• Koristimo „predmet“ za dijeljenje čitavih informacija. Jer je mnogo jednostavnije napisati pogledaj jesam li dobro sastavila ponudu pa mi javi da je proslijedim prije nego što netko drugi pošalje prije nas nego provjera ponude.

 

 

• Sve nam je hitno. I sve nam treba odmah. Postoje točno određena pravila kojima postavljamo prioritete pa stoga umjesto da idući put važnost pitanja određujete brojem upitnika i uskličnika, pokušajte s numeriranjem.

 

 

• Ne odgovaramo na pristigle poruke. Ima ih previše, a vremena je premalo. Zato postoje različiti alati koji nam omogućuju da razvrstamo pristigle poruke i da ih označimo prema njihovoj važnosti. To bi ujedno bio i način kojim ih trebamo rješavati.

 

 

 

 

 

Prezentacije

 

Dizalo uspjeha je u kvaru. Morat ćete poći stepenicama… Korak po korak.
Joe Girard

 

 

Kažu da je za stvaranje prvog dojma dovoljno manje od 90 sekundi, a prilika za popravak nema. Zato je iznimno važno da znamo profesionalno organizirati i predstaviti svoje ideje jer prezentacijama prvenstveno predstavljamo – sebe.

 

• Nismo spremni. Ne stignemo se prirediti ili mislimo da to nije potrebno pa onda improviziramo kao veliki. Međutim, samo veliki mogu improvizirati kao veliki, a čak i iza njihove improvizacije stoje sati i sati mukotrpnog rada i iskustva.

 

• Nismo organizirani. Naša prezentacija nema logički slijed. S jednoga krenemo na peto, a završimo na desetom. To što nemamo strah od govorenja u javnosti ne znači nužno da smo dobri govornici.

 

 

• Ne poznajemo publiku. Ne znamo kome se obraćamo, a još gore – nije nas ni briga. Svaka prezentacija treba biti prilagođena publici pa tako nećemo istu prezentaciju jednako predstavljati zaposlenim majkama i umirovljenicima.

 

 

• Kompliciramo. Jer mislimo da zvučimo pametnije i učenije ako koristimo nesvakodnevne riječi i izraze. Pogrešno – sve što se može reći, može se reći jednostavno i jasno, a upravo bi to trebala biti misao vodilja svim prezentatorima.

 

 

• Blebećemo bez veze. Ne samo da nismo organizirani, nego imamo i veliku strast prema digresijama pa koristimo svaku priliku da odlutamo u nepoznatom smjeru i ispričamo kojekakvu priču koja nema veze s temom prezentacije. Ako priča nema veze s temom, onda je – bezveze!

 

 

 

Ali, sve su ovo stvari koje jako dobro znamo. Međutim, poznavanje je tek prvi korak. Osvješćivanje je drugi, a usvajanje treći. Put do uspjeha i profesionalne izvrsnosti dug je i trnovit, a da biste došli do cilja, potrebno je samo poduzeti prvi korak – onaj pravi.